VEČERNJI LIST 24.08.2004.
Splitska skupina "The Skelligs" njeguje tradicionalnu irsku glazbu

"IRSKI BODULI" ODUŠEVILI OTOČIĆ

KORČULA - Vrnik, otočić nedaleko Korčule, poznat po kamenolomima, klesarima, kiparima i umjetnicima koji ondje borave ljeti, ugostio je zanimljivu glazbenu skupinu. "The Skelligs" je skupina u kojoj svira šestero splitskih glazbenika koji njeguju irsku tradicionalnu glazbu.
- Na Vrniku smo gostovali u sklopu ljetnih kulturnih događanja što ih je organizirala udruga "Otvorena vrata". Gledalište u malom privatnom amfiteatru bilo je ugodno iznenađeno jer ono što se najčešće u nas povezuje s pojmom "irska glazba", zapravo nema mnogo veze s onim što je irska tradicionalna glazba. S druge strane, stranci koji su malo upućeniji u zbivanja na svjetskoj sceni, bili su zatečeni otkrićem da u Hrvatskoj mogu čuti "sound" koji nude "The Skelligs".
Zadovoljni smo jer su nam oduševljeni gledatelji u stanci i na kraju koncerta dolazili čestitati. Splićani koji su se tu zatekli raspitivali su se gdje sviramo u Splitu, a isto je bilo i sa Zagrepčanima.
Ova glazba odgovara svim uzrastima i bez iznimke sviđa se i djeci i pankerima, bakicama i hip-hoperima, šminkerima i alternativcima, intelektualcima i darkerima, jednom rječju svim dobnim i intelektualnim skupinama - kazala je Žasmina Pankova.
Splitski su glazbenici, uz Žasminu, Maja Mustić, Ivan Vučić, Jasenka Anterić, Goran Cetinić Koča i Terence Daniel Hayes Chuko, a sviraju na neobičnim instrumentima. Posebno je zanimljivo bilo sviranje udaranjem na instrumentu "bones" izrađenom od - telećih kostiju.
Nenad Kosović

SLOBODNA DALMACIJA 22.05.2004.
THE SKELLIGS HTV SNIMIO DOKUMENTARAC O OSEBUJNIM GLAZBENICIMA

SLOBODNA DALMACIJA 01.04.2004.
ZALJUBLJENICI U IRSKU GLAZBU SPLITSKI THE SKELLIGS

UHU MILI ZVUCI S GOVEĐIH REBARA

The Skelligs su dva otočića, dvadesetak milja udaljena od jugozapadne obale Irske. Na većem od njih i danas su ostaci samostana u koji su se povlačili redovnici željni kontemplacije i mirnog intelektualnog rada. Mnogima je boravak potrajao i znatno duže no što su očekivali, jer se do Skelliga (Skeliških otoka, reklo bi se, pretpostavljam, hrvatskije) može doći i s njih otići samo po potpuno mirnomu moru, što je na otvorenom Atlantiku rjeđa pojava čak i od redovničkih stigmi.
The Skelligs su, međutim, i sedmoro Splićana, žestoko nabrijanih na irsku tradicionalnu glazbu. Ime su si prije četiri godine odabrali osnivači grupe, Žasmina Pankova i Marin Alunić. Žasmina, inaće fetiva Bugarka, svira već godinama violu u orkestru splitskog HNK, Marin je diplomirani inženjer strojarstva, a i ostatak benda, uključujući sve one koji se kroz njega prošli, gotovo je bez iznimke fakultetski obrazovan. Nisu ista generacija, nisu rasli u istom kvartu, niti studirali na istim fakultetima - spojila ih je jedino ljubav prema irskoj tradicionalnoj glazbi. A kad kažu tradicionalnoj, onda tako doista i misle:
- Nikad nismo ni pomišljali na to da zasviramo takozvane drinking songs, onu vrstu pjesama koju izvode "The Dubliners" i njima slični bendovi - rezolutna je Žasmina. Premda to sami nikad ne kažu, dok ih slušate, lako je steći dojam kako na te stvari gledaju otprilike kao na odnos između izvorne sevdalinke i narodnjačkoga diridiridikanja. No, premda ne sviraju glazbu za kršenje pivskih čaša o čelo, na koncertima "Skelligsa" atmosfera je uvijek povišena, jednako u Livnu, Splitu, Mostaru, Dubrovniku i Zagrebu. Premda ne zna ni glazbu niti stihove, publika svuda reagira jednako oduševljeno i spremno na ples, ma na što on ličio. Bilo je tako i u zagrebačkom "Saxu", gdje su svirali na blagdan sv. Patricka.
Na tom koncertu sa "Skelligsima" je uživo debitirao Terrence Daniel Hayes, zvani Čuko, dopola Englez a otpola Irac, profesionalni glazbenik koji je prije dva mjeseca došao do Splita u potrazi za mjestom gdje bi mogao "to finish some of my music projestc". Kad će doista dovršiti te svoje glazbene projekte ne zna se, jer zakačio se za ovu parairsku formaciju i baš mu je dobro. Na koncertima svira afrički "magični bubanj", nimalo tradicionalno irski instrument, ali pod vještim dlanovima savršeno uklopiv u irski "tune". Štoviše, ako je suditi po nastupu u "Saxu", Čuko bi se uskoro mogao prometnuti u glavnu zvijezdu grupe i preoteti tu ulogu Maji Mustić, harmonikašici i velemajstorskoj udaraljkašici na - telećim rebarcima!
- Goveđa rebra, "bones", uistinu jesu tradicionalni irski instrument - objašnjava Marin. - Nekad su bila prezirana, kao glazbalo najnižih slojeva, no danas ih se doživljava potpuno ravnopravnima s drugim instrumentima, ponajprije zato što ih nije nimalo lako svirati.
A nije ih, bogme, lako ni pripremiti za sviranje: treba ih kuhati najmanje sedam sati, da se potpuno ukloni koštana srž, a o tome bi ponajviše mogla pričati Žasmina, koja se nakon kulinarskoga štimanja tog instrumenta skoro cijeli tjedan mučila s prozračivanjem stana.
Unatoč sjajnom prijemu koncertne publike i zanimljivim gostima koji su im se s vremena na vrijeme tijekom ove četiri godine znali pridružiti (najpoznatiji je dosad bio Bill Dennehy, vatrogasac iz San Francisca i, u krugovima znalaca, silno popularan violinist) "Skelligsi" još nemaju CD. Zapravo imaju, ali riječ je o nedovoljno kvalitatnoj snimci koncerta održanog predlani u splitskom Teatrinu, baš u vrijeme kad je preko oceana, samo radi druženja s njima, doletio Dennehy. Zvuči nevjerojatno, ali čovjek si je zbilja organizirao godišnji u Europi i potegao sve dovde samo radi njih i zajedničke svirke! I inače, ti zaljubljenici u irsku glazbu pomalo su čudna sorta: rijetki od njih imaju snimljene albume, ali zato veslaju po Internetu sve u šesnaest, upoznaju se, razmjenjuju iskustva i savjete, dogovaraju zajedničke svirke...
Evo, Marin je protekli tjedan bio u Rimu na nekakvom okupljanju sebi sličnih, a puni je pansion dobio kod prijatelja kojeg je upoznao lani, na velikom seminaru o tradicionalnoj irskoj glazbi - u Milanu. U tom krugu susretljivih zanesenjaka sasvim je normalno da pitate planetarno poznate muzičare i da vam oni odgovore. Žasmina je, recimo, na početku svoje "irske faze" imala problema s prešaltavanjem s klasičnog, akademskog načina sviranja na onaj irski. Instrument je isti, note su iste, ali ne ide pa ne ide... Pomalo očajna, poslala je poruku Tomyju Peoplesu, neokrunjenom kralju irskih fiddlera i za nekoliko dana dobila od njega odgovor s detaljnim opisom svega što on radi, poslao joj je i svoj CD s posvetom i najboljim željama... To je isto kao kad bi Pavarotti odgovorio nekom tenoru početniku – veli Žasmina.
Irska tradicionalna glazba, uz kubansku, vjerojatno je jedina koja danas živi na svim meridijanima, dobrim dijelom zahvaljujući upravo takvim druželjubivcima. Takva vrsta ljudi u pravilu više drži do dobre svirke i druženja nego do menedžeriranja, probijanja i medijske pozornosti. Takva pitoma narav, pa još udružena s provincijalnim nedostatkom klupskih prostora za koncerte, producira točno ono što trenutno u Splitu imamo: sjajan band uz koji se uvijek svi dobro provedu,ali rijetko, prerijetko. Za to smo se i borili, nismo li?
Renato Baretić

NEDJELJNA DALMACIJA 31.05.2002.
THE SKELLIGS ILI KAKO SU DVA IRSKA ŠKOJA DOSPJELA U JADRAN

Nu pitanja za milijun: što je to zbližilo, povezalo i udružilo jednog hrvatskog inženjera strojarstva, jednu bugarsku violisticu i kalifornijskog vatrogasca, i to u - Splitu?! A) snimanje novog filma o Jamesu Bondu; B) projekt luksuzne marine na Visokoj; C) izrada goblena s povijesnom tematikom ili D) ljubav prema irskoj tradicionalnoj glazbi?
Da nema ovih fotografija i teksta uokolo, zacijelo bi malo tko bez premišljenja odabrao baš četvrti ponuđeni odgovor. A ipak, baš taj je jedini točan. Žasmina Pankova Pokrovac, violistica u orkestru splitskog HNK, i Marin Alunić, inženjer strojarstva, jezgra su šesteročlane splitske grupe "The Skelligs" koja voli, svira i promiće tradicionalnu irsku glazbu, a Bill Dennehy, 40–godišnji vatrogasac-spasitelj iz El Cerrita kraj San Francisca, potegao je čak iz Kalifornije da bi kao guest star svirao violinu na drugom obljetničarskom koncertu "The Skelligsa", ove subote (1. svibnja) u Teatrinu na Prokurativama. Nikad prije nije vidio ni njih niti Split, niti ni čuo kako sviraju Žasmina, Marin i četvoro njihovih prijatelja, ali kroz komunikaciju preko interneta shvatio je da mu put dovde itekako ima smisla.
- Najprije da ja vas dvoje, Skelligsi, pitam najvažniju stvar: šta to fali dalmatinskoj klapi i mandolini, ili mišini i gangi, guslama i tamburici? A? Koji vas đava gonja u tu Irsku, ka da mi Hrvati nemamo svoje narodne glazbe?
Žasmina: Ništa, ništa im ne fali. Nama se samo dogodilo da se, pored sve glazbe koju volimo, posebno zaljubimo u irsku tradicionalnu glazbu.
- A kako se to poštenu čouku more dogoditi?
Žasmina: Manje – više slučajno, kao mnoge prave ljubavi. U glazbenoj školi je jedna moja prijateljica vidjela oglas "Traže se glazbenici za irski bend", ili tako nekako. Znala je da se ja, izmedu ostaloga, zanimam i za irsku glazbu, pa mi je zapisala telefonski broj s oglasa. Tako sam upoznala Marina koji je vec godinama proučavao irsku glazbu, ali nikako nije našao nekog tko bi je s njim ozbiljnije svirao. Čak je i taj oglas u muzičkoj školi stavila Marinova prijateljica, bez njegova znanja. Već pri prvom kontaktu shvatili smo da želimo iste stvari i eto, danas je on Veliki Skellig, a ja Mali...
- Veliki i mali?
Žasmina: Da, to su dva irska otočića, bolje rečeno hridi, na koje su se irski redovnici povlačili u osamu i kontemplaciju. Po njima smo se i nazvali.
- Jeste li i ranije svirali irsku glazbu, onako, za svoj gušt?
Žasmina: Ne, samo sam je slušala. Jesam profesionalni glazbenik, ali kad mi je Marin prvi put donio note jedne vrhunske irske tradicionalne stvari, ja pojma nisam imala kako da to odsviram. Mogla sam po samim notama, ali to nije zvučalo ni blizu onome kako zvuči tonski zapis...
- Postoji li neka konstrukcijska razlika izmedu standardne i irske violine?
Žasmina: Nikakva, stvar je samo u načinu sviranja, u tehnici i pristupu instrumentu.
Marin: Flauta je drugačija, ali violina je identična.
Žasmina: To su detalji koji se ne mogu naučiti iz knjige. U jednom trenutku bila sam toliko očajna da sam pisala Tommyju Peopleu, jednom od najpoznatijih irskih tradicionalnih fiddlera i pitala ga za savjet. I zamislite, čovjek mi je odgovorio! Opisao mi je sve što on radi dok svira tu konkretnu skladbu, poslao CD...Nevjerojatno! U svijetu ove glazbe to je kao da bi, ne znam, neki pjevač – početnik pismom zamolio Pavarottija da mu objasni kako se pjeva određena arija, a Pavarotti mu odgovorio kao starom prijatelju!
- I inače u tom vašem krugu, čini mi se, postoji neka posebna, gotovo romantična vrsta kolegijalnosti. I Billov dolazak ovamo, i ona Nizozemka, plesačica koju ste doveli lani, živi su dokaz tome...
Marin: To je krug iznimno druželjubivih ljudi koji žele učiti i prenositi svoje znanje sličnim ljudima. Bill je na internetu napravio jedan virtualni kružok ljubitelja irske glazbe, to su ljudi na svim stranama svijeta, a sreču se samo na internetu, gdje ga je i upoznala Žasmina. Tu ljudi komuniciraju, razmjenjuju snimke i dojmove i pomažu jedni drugima. Na primjer, mi smo obradili "Skudrinku", inače makedonsku polu, na irski način, Billu se strašno svidjela i ta će se skladba za koji tjedan svirati po sessionima u San Franciscu...A mi smo je naučili prema CD-u jedne grupe iz Praga!
- Kako objašnjavate toliku međunarodnu popularnost irske tradicionalne glazbe?
Žasmina: To je možda jedina europska narodna glazba koja i dalje živi. O njoj ne moraju skrbiti kulturno-umjetnička i folklorna društva, ona se i danas svira, sluša i prenosi na isti način kao nekad. Ona je i dalje živi segment društvenog života.
Marin: S time da je danas sviraju i prenose svi društveni slojevi. Bill je vatrogasac, ali uredno svira na sessionima s liječnicima, pravnicima, profesionalnim muzičarima...
- Jeste li vas dvoje bili kad u Irskoj?
Oboje uglas: Još ne...
- A možda da ipak odete i provjerite koliko je to što svirate uistino ono što mislite da svirate. Jer, evo, selektori etno-festivala u Solinu nisu vas htjeli uzeti u program, a oni valjda ipak znaju što je što...
Marin: Pričali smo s Mojmirom, ali njegov je stav bio da stranu glazbu na tom festivalu trebaju svirati autohtoni muzičari. Irci, dakle, a ne mi. Poštujemo taj stav, poštujemo Cannone, i oca i sina, ali to su ipak samo dvije gitare i dva glasa, a mi sviramo cijelu paletu instrumenata iz irske tradicionalne glazbe. No, zato smo možda udaljeniji od onoga što ovdašnja publika jedino prepoznaje kao irsku glazbu, a to su takozvane "drinking songs", kakve izvode Dublinersi.
- Kad smo kod tradicionalnih irskih instrumenata, vi u grupi nemate harfu, ali zato imate – goveđa rebra?!
Marin: Harfa je dosta tiha i...
Žasmina. Ma, ona je uvijek bila instrument viših slojeva, uz nju je gotovo uvijek samo jedan vokal koji pjeva ili priča. Naši su instrumenti pučki, oni bi je nadglasali.
Marin: A kosti, rebarca, ritmički su instrument. Da bi dobro zvučale, morate ih kuhati sedam sati, tako da iz njih nestane sva koštana srž...
Žasmina: Pet dana mi je smrdila cijela kuća!
Marin: Najbolje je da budu što šire i što lakše. Sviraju se jednom rukom, jednu kost fiksirate u dlanu, a drugom kuckate po njoj. Naša harmonikašica Maja već je pravi virtuoz na kravljim rebrima.
- Dobro, jeste li se nudili kojem menadžeru, nekoj diskografskoj kući? Imate li demo-snimke?
Marin: Za to treba novca, a mi sve radimo iz čistog entuzijazma. Premda, naravno, ne bismo imali ništa protiv nekog konkretnijeg honorara i prilike za zaradu.
Žasmina: Sav novac od ulaznica u Teatrinu otići ce na najam prostora, razglas i ton-majstora. A sve smo to ugovorili po cijenama nižim od uobičajenih.
Marin: Teško se uopće probiti do publike jer u Splitu zapravo i nema mjesta gdje bismo mogli redovitije svirati. Nema, doduše, takvih mjesta ni u Zagrebu, možda dva ili tri puba...Pitali smo i u splitskom HNK za ovaj obljetničarski koncert, ali su nam rekli da ne može jer da je to narodna muzika. Nažalost, ljudi nemaju prilike da nas čuju i da sami procijene. Lani smo, na prvu obljetnicu svog rada, također imali koncert u Teatrinu i sve karte su rasprodane tjedan dana ranije, bez ikakvog posebnog marketinga. Slično je i ove godine. Zainteresirane publike, dakle, ima. Problem je samo u prostoru. Bill je užasno znatiželjan kako će to izgledati u subotu, ta svirka u gotovo kazališnoj atmosferi, jer on je navikao svirati po pubovima, u žamoru i zvonjavi pivskih čaša, tamo gdje je ovoj vrsti muzike i mjesto.

GUSLAČ NA UŽARENOM KROVU
Bill Dennehy, 40-godišnji vatrogasac, mrzio je kao klinac irsku narodnu glazbu iz dna duše, jer ju je volio i svirao njegov otac. Sve se promijenilo kad je, kao 16-godišnjak, čuo čuvenog irskog fiddlera Tommya Peoplesa. Otad svira sve u šesnaest, osnovao je "San Francisco Irish Fiddle club", a 1995. je s prijateljem Toddom Denmanom, gajdašem, snimio album "Like Magic", koji je popračen izvanrednim kritikama, pa čak i proglašen albumom godine u svojoj (irish/celtic) kategoriji. Otad nije više ulazio u studio ("it takes money, you know...") ali se zato svojski bacio na internet, gdje popularizira irsku tradicionalnu glazbu među drugim narodima i narodnostima. Kad ne gasi vatru, kad ne svira po pubovima i ne sjedi za računalon, radi kao kuharski pripravnik u jednom restoranu. Bez honorara, samo da nauči zanat. Pije tamno pivo i gunđa na Busha. Ovo mu je drugi dolazak u Hrvatsku. Lani je bio u Istri, kao običan turist. Sjajan tip.

Renato Baretić

SLOBODNA DALMACIJA, 16.03.2002.
UZ DAN SV. PATRIKA - PREDSTAVLJAMO THE SKELLIGS, JEDINI IRSKI BAND U HRVAT

KAD ZASVIRAJU REBARCA

Dok ostatak svijeta u slavljenju različitih blagdana ima podužu tradiciju, kod nas se svako malo usvajaju neke novine pa se ne treba čuditi ako, primjerice, Valentinovo postane nacionalni blagdan. Posljednjih nekoliko godina sve glasnije su proslave i za Dan sv. Patrika, irski nacionalni praznik koji se obilježava 17. ožujka. Irci tog dana imaju centralne proslave pa je cijeli otok u znaku lista djeteline – simbola Svetog trojstva, piva, gajdi i sv. Patrika, ili na starom keltskom - Padraiga, koji je 432. godine doveo kršcanstvo u Irsku.
U Splitu, te u još nekim gradovima Hrvatske, mnogi su se ugostitelji sjetili kako bi bilo zgodno organizirati proslavu sv. Patrika pa će tako u klubu Equador na Bačvicama ove nedjelje nastupiti The Skelligs, grupa splitskih glazbenika koja sviraju tradicionalnu irsku glazbu. Za razliku od svih tih ugostitelja kojima na pameti imaju jedino priliku za zaradu, The Skelligsi nemaju ama baš nikakve veze s komercijalnim učincima.
- Nismo komercijalni, nismo skandalozni, nismo lijepi - kazat će nam Žasmina Pankova Pokrovac, Bugarka koja inaće u HNK Split svira violu, a iz ljubavi prema irskoj glazbi osnovala je s Marinom Alunićem The Skelligse prije tri godine. Riječ je o čistom entuzijazmu koji im do sada nije donio nikakve koristi, osim zadovoljenja potrebe za glazbenim izražavanjem i obogaćivanja tradicionalne irske glazbe u koju su naprosto zaljubljeni.
- Ne nastupamo često, na žalost, ne zato što smo lijeni, nego zbog toga što vlasnici kafića nemaju interesa za nas. Ali, publika nas voli, što je dokazala i prošle godine u Teatrinu na našem koncertu. Odlično su reagirali i na nastupima u pivnici Klara, klubu Ghetto, dok sada povremeno sviramo u kafiću XM u Zvonimirovoj, zahvaljujući prijateljskim vezama - kaže Marin Alunić, dodajući kako se stranci zaista iznenade kad čuju da u Splitu postoji bend koji svira irsku glazbu. Nisu samo U2 i Cranberies predstavnici irske glazbe. Pristup The Skelligsa irskoj glazbi je tradicionalan, s umjetničkim tendencijama. Njihov program podržava instrumentalnu glazbu uobičajenih glazbenih oblika reel, jig, polka, slide, horn – pipe, te vokalne i vokalni – instrumentalne obrade tradicionalnih pjesama na engleskom i galskom jeziku. Uz Žasminu (violina, charango, vokal) i Marina (gitara i tin whistles, odnosno frulice) grupu čine Maja Mustić (harmonika, kosti), Jelena Link (banjo) i Ivan Vučić (bodhran). Kako je Marija Lučin napustila grupu zbog trudnoće, trenutno uvježbavaju pjesme s novim vokalom. Ako usporedite zvuk The Skelligsa i nekog pravog irskog tradicionalnog benda, nećete vidjeti razliku zahvaljujući izvrsnim Žasmininim aranžmanima. Njihov zvuk jednostavno vas ponese pa požalite što niste još savladali jig ili polku.
Dok naša okolina, ili bolje reći potencijalni menadžeri, nemaju senzibiliteta prema staroj irskoj glazbi, članovi grupe kontakte šire - Internetom. Prošle godine su tako pozvali plesačicu Leenke Meines iz Nizozemske, koja je oduševila publiku u Teatrinu. Virtualni svijet ih je doveo i do workshopa irske tradicionalne glazbe u Italiji.
Kraje svibnja organiziraju koncert u kinoteci Zlatna vrata, gdje su kao gosta pozvali američkog violinista irske tradicionalne glazbe Billa Dennehyja te Johnnyja Brennana, svirača tin whistlea (frulice) iz Dublina. The Skelligsi ne odustaju, kažu da je glazba u ljudima, samo je treba pustiti da diše. Nadamo se da neće ostati poput pravih Skelligsa, dvaju otočića u Irskoj na koje su se nekad davno povlačili svečenici u potrazi za osamom. A otočići si udaljeni samo 20 km od kopna. Tako blizu, a tako daleko.
Merien Jelača

SLOBODNA DALMACIJA, 25.03.2001.

Urnebesnim glazbenim vatrometom irske tradicije rasvijetlili su članovi skupine "The Skelligs" impotentni splitski vikend, pobravši oduševljenje publike u prepunom Teatrinu na Prokurativama!
Iako su "Skelligsi" prvi nastup imali tek prije godinu dana, izbirljivoj publici su se uspjeli nametnuti prije svega kvalitetom žive glazbe irskih plesova i pjesama, uz koje slušatelji teško mogu ostati ravnodušni, pa je program na stageu praćen živahnim klimanjem glava i pocupkivanjem u sjedalima. Iznimno nadareni glazbenici Marin Alunić, Žasmina Pankova Pokrovac, Marija Lučin, Maja Mustić, Jelena Link i Ivan Vučić poučili su na najbolji mogući način svoje sugrađane nedovoljno naslušane irskog zvuka tome što su reel, jig, slip jig, polka i hornpipe. Pridružila im se vilinskom gipkošću mlada plesaćica Leenke Meines iz Nizozemske, koju su "Skelligsi" upoznali putem Interneta, a posjetitelje Teatrina potpuno je raspametila.
- pokazalo se kako naši Splićani ovakvu glazbu vole, ali ne i vlasnici kafića - zaključio je Marin nakon koncerta, zadovoljan rasprodanim koncertom, koji su potpuno sami organizirali jer sponzori nemaju sluha za ovakve hapeninge, dok Žasmina dodaje kako grupa nema novca ni za demosnimke kojima bi se predstavili producentima izvan Splita.
- Nadamo se kako će se to promijeniti, jer mi sviramo iz ljubavi, pa nam nije teško malo otrpjeti, a naš jedini adut je kvaliteta. Idemo naprijed - nepokolebljivo će Žasmina, dijeleći prve autograme novostečenim fanovima irske glazbe u dalmatinskoj metropoli.

Damir ŠARAC

SLOBODNA DALMACIJA 15.03.2001.

KONCERT SKELLIGSA UZ PROSLAVU DANA SVETOG PATRIKA
Splitski "Irci" spremaju feštu

Kako je Split grad u kojem korijenje hvata baš sve čemu sjeme padne na naše tlo, od palmi do baseballa, možda i nije posebno čudo da u gradu pod Marjanom egzistira pravi irski band. Čak ni činjenica da u njemu nema ni jednog Irca (ali ima jedna Bugarka) ne mijenja ništa na stvari niti umanjuje entuzijazam i kompetenciju kojima The Skelligsi praše irsku glazbu i u gradu lakih nota i zabave postaju polako jedan od kultnih bandova.
Band je zapravo nastao gotovo slučajno: Marin Alunić, veliki ljubitelj irske glazbe, stavio je u splitsku glazbenu školu oglas u kojem je tražio glazbenike s kojima bi oformio band. Oglas je slučajno primijetila Žasmina Pankova Pokrovac, bugarska glazbenica koja u orkestru splitskog HNK svira violu, i ta je slučajnost, zajedno s obostranom ljubavlju prema irskoj glazbi i kulturi, rodila The Skelligse. Band se splitskoj sceni predstavio prošlog ožujka, a od tada su, nastupima u pivnici Klara, na živahnoj klupskoj sceni postali rado viđen gost.
A kako je 17. ožujka dan svetog Patrika, irskog zaštitnika, The Skelligsi će ove subote od 21 sat nastupiti u klupskom ozračju splitske kavane Tribina (Zlatna vrata), a sljedećeg tjedna pripremaju i prvi pravi koncert. U petak 23. ožujka u Teatrinu na Prokurativama u 20.30 uproličit će se prava irska veselica, s posebnom gošćom. Ni ona nije iz Irske, ali nizozemska plesačica irskog step dancea Leenke Meines atrakcija je koju Split zasigurno još nije vidio. Egzotičnim irskim instrumentima su ovladali i Skelligse čine Marin Alunić (tin whistles, gitara, žlice), Maja Mustić (harmonika, bones), Žasmina Pankova Pokrovac (violina, charango), Ivan Vučić (bodhran), Marija Lučin (vokal, žlice) i Jelena Link (banjo, gitara).
Kako samo kažu, njihov pristup irskoj glazbi je tradicionalan s umjetničkim tendencijama, ali ne u mjeri i obliku koji bi išao na uštrb tradicionalnoj bazi. Program The Skelligsa line tradicionalni irski instrumentalni glazbeni oblici reel, jig, polka, slide te vokalne i vokalno - instrumentalne pjesme na engleskom i galskom jeziku.

SLOBODNA DALMACIJA 2000.

Dašak irskog osvježenja u nedjeljnoj večeri ovog ljeta Splićanima će na Dosudu donijeti članovi grupe The Skelligs specijalizirani za tradicionalni glazbeni izričaj zemlje s jednima od najmuzikalnijih stanovnika na svijetu.
- Dosad naši sugrađani nisu imali prilike redovito slušati izvornu irsku glazbu, bez primjesa komercijale. Većinom je to plesna glazba, instrumentalna, a trudimo se pronaći pjevaćicu koja bi trebala imati dobre glasovne mogućnosti, budući da je ova vrsta glazbe vrlo zahtjevna - objašnjava nam Marin Alunić, koji je okupio bend, a irskom glazbom se bavi već desetak godina.
Uz Marina koji svira gitaru, tin whistle i low whistle, ili po naški frulice, muziciraju još i Žasmina Pankova na violini, Ivan Vučić na bodhranu - bubnju te Maja Mustić na harmonici, a grupi koja je ime dobila po irskom otočju uzori su Bothy band, Altan, The Chieftains...
Sudeći po odličnom prijemu kod splitskih slušatelja, može se reći kako glazba ne poznaje ni velike udaljenosti ni različite mentalitete, pa su zvuci s maglovitih irskih pašnjaka kod većine njih potakli pocupkivanje u ritmu reela, jiga, slidea, polke...
Damir ŠARAC